среда, 10. мај 2017.

ЈА СЕКЛЕТАР КОМИТЕТА








cetinjem on rukovodi

KO DRMA CETINJE SA TRI MET®A FORE U cilju očuvanja autentičnog jezika, gramatika, fonetika i interpunkcija su prilikom korekture svedene na minimum.
Korektor: Sanja Matijević
CETINJE 19.03. 2001. g.
           DOLAZAK NA ASVALT
Da vi rečem kako je to bilo kad sam i kako sam dospio na mjesto Sekletara komiteta u Cetinje.
Bilo je to ovakon:
Ja sam se rodijo tun u jedno selo poviše, čuš poviše, a đao će ga sami znavat što je to poviše Cetinja. To je ono kad ideš iz cetinjskoga polja pud Njeguša, prođeš prvo Sankovu gomilu, Baice i Pištet baički, pa prođeš Tocila i Paprati i pred samu Bukovicu gledaš dobro đe je svrćanje, pa ondar svrneš sa glamnoga puta u desno(uh ovo skretanje u desno mi je jedna od rijetkija mrlja u moju biografiju, bez moje krivice).
Da sam se ja pita, a tada, kad se probija put, nijesam se bijo još ni rodio, zesto bi se mora probijati put tako da se skreće ulijevo, no štoćeš. Ja sam vazde bio u lijevo, lijevo, lijevo, od najranijih dana. Ne može crno čeljade svuđkudijer dospjeti i pored svih nastojanja. Da sam dozna kad sam bio najglavniji ko je probio put tako da se skreće u desno i to pud mojega rodnoga sela, zesto bi ima znavat što bi ga snašlo. Dobro bih mu zapržio čorbu, esam moga tako.
E, kad svrneš sa glamne džade tudijer kudijer moraš, doćeš u selo đe sam se ja rodio. Selo lijepo, ka svako drugo, ma je moje bilo najljepše.
Lijepo se śećam dana ono kad sam počeo da idem u školu. Kako? Lijepo. Rano bih puštio živo na pašu, malo ih pričuva dok se svi obadljekaju i smire pasući, pa bih onda pasa u školu. Od živoga smo imali jednu kravu, šes ovaca, magare

i dvije koze na tajno u Vučju pećinu, ese koze nijesu smjele držat.
   Jedna koza se zvala Prća,

a ona druga Ćakarica.
Imali smo pet šes ovaca. Bješe jedna ovca te smo je zvali Gara.
Kako se samo ćaše pomamit kad bi viđela tatu. Ne znam zašto. Ja sam joj vazda donosio ponešto od jela što bih skrio od mame, ali je sve to bilo zaludu. Kad nalježe tata, strašna uro. Kako se ćaše uzigrat u maniti lik, pa pravo u trk prema tati. Džabe sam joj se ulagiva. Nije pomagalo ništa. Za koze sam znava odamno e ne smijem nikome šušnut. I dan danas streknem kad neko zovne Draga ili Jozu, pa reče koza.
Jednom, dok sam čuva, nalježe jedan čojek sa kačketom pored sjenokosa, pa preskoči plot i dođe kra mene. Te čiji si, te koga imaš, te u koji razred ideš, vas dan me ispitiva. Veli, dal nemamo, može bit, koju kozu e se, veli, uželio kozje varevine. Đe, česa, okle da imamo? To ne smije niko imat. Ja ni ne znam kakva je koza, nako iz zologije. Pravim se nevješt. Gleda me je zadugo pravac u oči, a da nijednom nije trepnuo. Mene se mlogo plakalo, ali sam bio stiska zube. E neću zaplakat da si još toliki, a bješe samo malačko visočiji od mene. Bješe stavio onu kačketu na potiljak, te mu kalpak strijeljaše pravac u nebo, pa bješe visočiji za ono koliki je kalpak. Na sto crnija jada đipi, i ode pud sela. Reče, kraj učitelja ide. Nećah mu reć e učitelj nije tunake, no će tek sjutra doć. Neka se malo zlopati, zlo mu podne ogrijalo. Jedva sam dočeka da se vrnem kući. Kaza sam mami što je bilo. Čim je metnula tri prsta na usta, znava sam e je nešto gadno opasno. U to sam se uvjerio sjutri dan u školu. Kad je uljega onaj sa kačketom, đipi učitelj kada ga je neko uboo česovijem britvulinom od pozadi. Pokaza on učitelju prstom da izidu na izvan. Tamo na portik je sijeva na učitelja, a mi smo firili. Onaj sa kačketom bodijaše učitelja kažiprstom u prsi, a stalno se propinja na prste od noga, pa naglo pane na pete. Ima je pločice na crevlje, pa kad pane, ono cokne svaki put. Nijesam moga mlogo razumjet ere je portik odjekiva. Učitelj je samo ponavlja: „ Oću… oću … dobro … oću … „ , i ništa drugo. Kad je onaj pasa, učitelj nam reče da idemo svikolici pravac doma, i to strogo. Dotrča sam kući na jedan dušak. Sve je bilo ka i drugija dana, te ja puštah živo na pašu. Ovi put mlogo ranije. Bio sam se skrio u jedan grm i preža sam oće li naljeć onaj sa kačketom. Sve sam drkta od straha, ma ga više nijesam vidio.
Jedno veče kad smo ćeli da lijegamo dođe teka Smiljka da se zdogovori sa mamom oko puta na Cetinje pošto je sjutra pazarni dan, i ostaću, vele, sam da ćuvam kuću. Sam samcit. A ako nalježe oni sa kačketom. Neću u ovu svijes, no ću se zamać.One dvije su nešto ćućorile, pa mi mama reče da odma lijegam ese treba dizat u devet kakarića. Znava sam e to znači da ću i ja na Cetinje. Prvi put u život neđe izvan sela.
Podizasmo se svikolici čim se oganj razgorio. Da se kreće. Bješe pod volat jedna kotarina bez dna te je u nju otac dogonio kamenje kad je napravlja nužnik, e je sestra bila porasla pa nije mogla više odit sporaj sebe u lomine. Ja nijesam odio u njega. Milije mi je bilo poviše kuće, pa doke čučim da tražim okrugliji krš. Metnuše na dno od one kotarine jednu praznu vreću od cimenta, pa je samnom podigoše na samar od magareta. Oko mene i na drugu bandu od samara potovariše sve ono što je bilo spremljeno za prodaju, te tadijer krenusmo. Teke što bješe svanulo. Joca sam se u onu kotarinu da sam za malo vratnu kos ima pobljuvat, no sam trpio da me ne vrnu doma. Nijesam ima što ni pobljuvat e nijesam đaolju žicu ništa obakunio. Sve od staha da mi ne uteču. Jedva stigosmo na Sankovu gomilu. Tun su se tetka i mama preobule, pa opet pođosmo. Aok ti ga mene. Kako lijepo bješe gleat iz kotarine one nizove kuća i oni silni narod. Nekako ka s balkona što sam potlje gleda. Dođosmo na pjacu.
                           
Koja gulamaca? Koji silni narod? A, teke magaradi što bješe? Meleon!magarad za pjacu
Nijesam moga izbrojit svu onu magarad. Stovariše tetka i mama ono te je bilo za prodaju, a ja ostah da gledam onako sa visine. Kako nijesam nimalo spava od staha da mi ne uteču, a bjeh se umorio od puta, a oni silni narod, a ona silna magarad,
                                      
teke izgleda, zaspah. Pošto se nijesam drža rukama za kotarinu, no sam se samo odupira nogama, propadoh. Bupete na dolinu.
Obazrem se okolo, ma ništa ne vidim nako šumu noga. Opipnem pod sobom, a ono sve ravno i glatko da glačije ne može bit. Što ću crni u goru kukavac? Pobauljam ovamo – onamo ka da sam ćor, a ono sve glatko. Niđe jedne jedine škaljice. Ne vjerujem očima. Izbauljah iz one šume te se popridigoh. One prepreke te sam ima na noge kada bjehu od najmekše gume. Ništa me ne nabija, no kada je snijeg panuo, ma noge ne propadau. Ja sad ne znam kuđ sam proz oni silni narod odio, kad se predamnom stvoriše i tetka i mama. Plakahu isvega mozga. Majka me grlila jako i ljubila ka nikad. Još mi bješe skvasila obraze od suza.
Kad su ćele da me natovare na magare da se vrćemo, nemogaše zesto, e se nijesam dava živ. Koprca sam se. Tuturika iz svega mozga. Bješe se okupio silni narod. U ti narod bješe i oni te mu je majka Ćeke.  Sokolio me da se ne vrćem, iz sve snage, nema što. Bješe mu o vrat dva vijenca suvijeh smokava, a sa onoga načetoga te je drža u ruke okide dvije te mi ih dade. Mama mi veli proza zube da joj ne kidam nos. Dobro, neću, ali se u selo ne vrćem. A što nećeš, pitau me jedanak i tetka i mama. Kako što? Pa pogleajte dobro ovu ljepotu. Pljaskam sa obadva dlana po onoj ravnoći i glatkoći. Ođen je ovako, a u selo oni krš i bubulj i drače i … e neeećuuuu živ!
Reče tetka Smiljka da me povedu kod tetke Vidosave u Škrku, dako se smirim. Tako i bi. Kod tetke stasmo dokle je skuvala kafu. Nije ložila oganj, no na elektriku. Ne mora skupljat piske da upiri, i ne mora puvat u oganj doke se presnijeti. Nema ni dima da kolje za oči. Čuje se nešto lijepo, ljevše no gusli, iz jedne kutije sa zelenijem okom koje mi stalno namigivaše kada mi zboraše ka oni Ćekin: “ Nemo ti niđe odolen. Biće ni lijepo” Neću zesto, pa daće me zaklat. Složih se ja jedanak sa novijama saveznicima.
– Ajde da se kreće evo zamrkosmo, reče mama.  
– Neeeću !!!
– E zesto oćeš !!!
– E valan neću !
– Ajde provaj da nećeš, pa pričeka da ti otac dođe !
– Ja ću tadijer skočit u uba !
– Uuuu kami damije. Što da činimo sad ? Ovi mali je potpuno trsijo. Grom me gađa i kad ga povedoh. Aok ti ga mene.
Tetka Vidosava reče da ostanem koji dan kra nje, pa kad se smirim, ona će me vrnut u selo. Nije me vrnula. Nijesam dava opepelit e je ljevše u krše, drače, balege, brabonjke … no na asvalt. U nužnik sjediš. Ne tražiš okrugliji krš, no ima karte. Voda šurla…. Jedino što po malačko nije valjalo je to te sam mora da nosim i donje gaće, i da ih preobukujem kad počne da klapi za oči. Vremenom sam se naviknuo i na taj taksirat te me snaša.
Otolen je sve krenulo. Je li iko živi moga i snijevat đe ću dosegnut. Ni u maniti lik nikome nije mogla doć slika kakva mi se sad slika. Niko se sad ne buni što sam onda osta u grad. Svikolici su se omrsili. Svakojoj svojti, bližoj i daljnoj sam obezbijedio rabotu, stan i pemsiju. Poneke je sramota što su u prvinu usukivali glavu od mene, pa se i sad ćudikaju, ma su privatili sve objeručke što im je ponuđeno. Neki se ne čine vješti, ni dan danji, no misle e im je sve panulo s neba, a jedan daljni rođak priča po pokajanjima e mu je pramđed na sablju sve dobio. Jes, ka nije. Neka misli. Ja sam moga i stijo.
       Evo kako je sve teklo od najprvija dana. Od prve važne stvari, od kačkete, pa preko mjesta okle se od svemu i svačemu odlučuje, i đe se mora sve od svakome znavat, do sadanje mirne rabote. Ja sam zesto svijama činio ko gođ je doša kra mene, ili ga je posla ko od moija brastvenika. A bili su neskrovni ti moji brastvenici. Nije bilo dana da ne nalježe neko koga je posla neki moj brastvenik.
 Kad gođ ćaše tetka Vidosava naštuknut da se vrćem u selo, ja oprovanijama metodama, plačom i prijetnjama da ću skočit u uba, uspijevah da ostanem. Đe da idem u selo, kad ođen ima svega i svačesa. Upisala me tetka u školu.

                   SAO PAOLO

Jedan dan na ulicu nalježe jedan s kačketom. Ja se prestravio. Ne mogu ni kopornut. On je to odma ofta pa mi se brzinskom brzinom primače. Ja tebe, veli, nijesam dosle viđa. Okle si, či si, ideš li u školu, ko ti je učitelj, kra koga si ođen ? Svako pitanje počinje sa „ Aaa Mrki ?„, i glea me pravo u oči. Lijevu ruku mi stavio na ramo, a desnom me gladi po kosi. Auuuu, pa ti si kra moje dobre prijateljice. Uuuu, ti si kra Vidosave. Znam Vidosavu, kako ne znam. Ona vazde drži dobru rakiju. Aaa, viđi Mrki, dal nema kra tetke česovija starija paruljina? Pogledni. Kad bi naša česovi Perper,
                                   
ma da nije presavijat, evo, ja bih ti za njega da da iješ najlješija kolača u slačarnu neđelju dana. Ima tamo lijepija baklavica. Viš Mrki, ti Perperi, to ne valja ništa. Ne vredi ni ono duvana što u njega moeš savit, no ja volim da ig držim u takulin. A ako nađeš koji, ja ću ti, pošto si Vidosavin, naručit najlješija baklavica. Viđi po škafovima, dako nađeš koji. Nećeš se pokajat. Ja ti jemac. Zapamti dobro. Od ovome nemo slučajno kome šušnut štogođ. Kad to reče okrenu se hitro i još hitrije sitnijama koracima ode.
Ja sam poprije bio ačka onu slačarnu. Ni u knjige nijesam vidio onakvija kolača, a nekmoli ijo.
Tetka tijeh dana nije imala rakije, pa nije po vas dan sjeđela u kuću, no je popodne odila u komšiluk kra Rajke na kafu da gatau. Ta Rajka je i faletala, pa se tetka nadala eće joj Rajka viđet u šolju ili u karte đe je sad tetak, pošto je bio nekuđ uteka evo više od dvajes i pet godina. Kad sam je jedno popodne ispreža, počeh čeprljati po škafovima od kredence i natkasa. Ni u jedan škaf ne nađoh nikakvijeh paruljina, a svašta je bilo u njih, no nijesam ima kad da to pregledam, a mlogo me zanimalo. U velji ormar pomeđu peškira bješe knjiga ’’Balkanska Carica ’’. Što će knjiga među peškire, kad ima tažerka, da mi je znavat? Uzmem da je viđu, kad u oni pregled iz nje ispadoše grdne pare. Čini mi se da je između svakojega lista bila po jedna para. Bješe ih od svakijeh sorata. Pronađoh i Perpere. Nepresavijate. Uzeh jedan, i brže bolje ga ranih u jedan bločić.
Kad sam opet srio onoga sa kačketom te me je zva Mrki, pokazah mu oni bločić. Evo, velim, naša sam jedan. Kad viđe oni Perper huknu ka da je rastovario bagaž soli s leđa.
– Danu da te misjim u tu pametnu glavu. Odi samnom
– Đe da idem ?
– Ne beri brige !
Povede me u slačarnu kra Murata i strogo mu reče:
– Daj ovome malome svaki dan dvije baklave i bozu ! Ja plaćem esi čujo ?
Murat odma stavi dvije baklavice na pjatić, i sa čašom boze dođe i stavi na taulin đe sam ja već bio sio.
– Vrni to, čueš ! Ne te no one dvije te su najviše baklavice za ovoga mi momka.
Posluša Murat i promijeni one baklavice drugijama. I sad mi je slatko u usta ka onda. A još i ono što reče da sam momak.
Nije trajalo zadugo. Česa. Može bit tri četiri dana, teke Murat mi reče da nema više nako da sam plaćem. Mene bjehu oslačale one baklavice, ali okle mi pare da platim. Sretem onoga sa kačketom. Blago mene. On, kada je znava što ću ja, pa me pregrebe. Veli mi: Viđi Mrki nađi još koji Perper, mora da ik ima još. Biće još baklavica. Ada Svetoga mi Špiridona, neću te prevariti. Ajde Mrki poteci, ajde sokole, dako nađeš još koji, i nikome ni riječ. Neće ti bit lošo. Dobro, dobro, viđeću. Tvrdo mu obećah ere sam znava da ig ima još. On se opet naglo okrenu i sitnijama brzijama koračićima ode nekuđ. Opet ja iz ’’Balkanske’’ zauminem jedan Perper i dadnem ga onome, a on samnom pravac kra Murata da mu naredi. Jednom mu Murat reče: ’’Dobro druže Pavle’’, tako saznadoh e se zove Pavle.
To je tako duralo do zadnjega Perpera. Svaki Perper tri četiri dana na baklavice i bozu, a bio sam i momče. Ona boza mi je prvi put izgledala ka kobilja pišaća. Jedva sam je prova. Potlje sam čuo e onoga Pavla zovu ’’ Sveti Pavle ’’. Bogomi što se mene tiče, baš mu je ime bilo pravo. Naio me baklava. I dan danji mi je slatko u usta kad se sjetim. Potlje sam iz kartoteke sazna e ga zovu ’’Sveti Pavle ’’ pošto je bio zauminuo nekakve ikone. Čudne štete. Što će kome ikone? To su nazadne stvari iz prošlosti koje je trebalo iskorijeniti. Te popove i Vladike treba sve prognat u Abisiniju, što se veli. Na zidove treba kačit slike druga Tita, Blaža, Kardelja i druge.
Da nijesam vidio u kartoteku e je lupeža, ne bi vjerova, ali kad je tako u kartoteku, tu nema zbora. Lupež i kačketa mi se nije nikako slagalo, pošto su svi koji su bili važni nosili kačketu. Mora da je oni drugi drug Pavle nosio kačketu nakrivo da bi se razlikova od drugija. On je i po kartoteci bio najispravniji nositelj kačkete. I ja sam u početak nosio kačketu, ali kad su đevojke počele da me otvoreno gledaju, ja je ostavih na čiviluk u kancelariju ako bude potrebito da je odma na brzinu natučem. Okle znam ko će naljeć. Mora se bit vazde pripravan i na liniju, jer drugovi ozgo vole da banu, a i mlogo im je milo kad pred njima stojiš ka dublijer.

             JA U DŽOGANJE

Dospjeh ja svuđe. Da se zvekne. Bio sam sve na ovi svijet. Jedino nijesam bio Vladika. Risto se bješe uskopistio. On, pa on, i niko drugi. To mu je mjesto bilo prepušteno od strane naše partije, jer nije bila zainteresovana za to mjesto. A nije da nijesam volio da budem i Vladika. Niko mi ne bi moga reć da nijesam bio sve. Jednom mi je reka jedan otolen te je uteka u Beograd:
– Jesi vala drma Cetinje ka šljivu, ali …
– Što ali ???
– Ništa, ništa….
– Što ništa, što ali ???
– Pa, eto, – nijesi bio Vladika !
Zakla me Ivanbegovac tupijem nožićem. Ehehe, a ja nakončah da ga zato izbrišu iz svija knjiga, pa neka je trista puta Ivanbegovac od rođenja. Okidoh mu glavu sjekirom na trupac. On će mene da nađe manu. Nijesam bio Vladika? Da je to mjesto bilo u naš resor, vidio bi Ivanbegovac bih li bio Vladika. Sad neka se koprca. Nema ni legitimaciju. Doće on mene još na penal.
Kako sam sve ovo uspio? Lako da lakše ne može bit.
U komšiluk mi je živio oni profesor geografije, te je mnogo volio da zna što ko priča u školu, pa ja odma potlje škole, čim mi tetka dadne da ručam, pravac kra njega. Izbiflam mu sve što sam čuo. On svaki put reče zadovoljno e je dobro, i pogladi me, ma lijevom rukom po glavi, e mu je de4sna bila drvena. Bilo mi je tuga, ali što se može. Nije nikad sve potaman. Jednom mi je reka da nije samo profesor, no je mlogo partiski jak, pa ako budem pametan, mnogo će mi pomoć. I pomoga je, nema što. Ono, ako ništa, kad sam ja nasta profesor, ima sam i ja svojega dobroga đaka koji mi je sve priča. Svi misle e ne znam ko je sunovratijo klupu proz prozor ? Svi misle esam ka on samo gleda pupuljke ? Ne ja, no i uzbira. Tek potlje sam naša u kartoteku da i on nije samo gleda. Bilo je pupuljčića koijama nije bilo važno eje bogalj. 
Skoro da nema nekoga ko nije ponešto dostavlja. Uglavno iz zlobe. Ja sam, koristeći iskustvo sa onijem profesorom i dostavlja informacije korisne za Komitet, a i za mene, pa sam mlogo brzo napredova i u službu a i u Partiju. Svako je došaptava što je takva situacija bila, i što vole drugome da napakoste. Slabo ko je za nekakvu koris. Neka ih kad su avetni. Mene profesor nauči odma da se to može dobro iskoristit. Pomoga mi je da se zvekne. Najljepše mi je bilo kad sam bio sekletar u Komitet.
                             
Na čiviluk je bila kačketa, za svaki slučaj. Ima sam u škaf i jedne vunjene čarape, pa ćah ponekad zaključat vrata i obut ih da me želja mine na Garu i na druge ovce. Na taulin dva telefona. Jedan je bio na sred sredine i njega nijesam smio upotrebljavat. Preko njega su dodile naredbe, pa je vazde mora bit slobodan, a nijesam mu ni znava broj. U cijeli moj mandat je zvonio dvaš ili tri puta. Onde kad su bile velike frtutme po Crnoj Gori i Cetinju. Drugi telefon je bio sa lijeve strane od taulina, pa kad ćah viđet e ima naroda spram prozora, ja se dignem sa stolice, stanem u raskrok pram sredine prozora sa slušalicom na uho i pričam li pričam. Malo pričam, malo grajem. Oni narod na izvan nije moga znavat da nema nikoga na vezu. Veliki dio taulina je zauzimala gvozdena kutija sa kartonima od svemu i svakome. Sve soktirano po temi sa numeracijom, pa izvoli brajko moj. Odovud ili odonud. Na kutiju je pisalo krupnijema slovima ARHIVA – DOSIJE. Svaki put kad bih htio da izidem mora sam je poklopit i zaključat, pa jemstvenikom i crvenijem voskom zapečatit. Obični narod nema žive veze od životu. Niti zna što je što, nit zašto je tako, niti kako je, no prifaća ono te mu se reče preo radija ili televizije. Evo iz arhive nekolika primjera iz nekoliko kartona.
Prvom evo depeša partinskim ćelijama okruga:

Br: 724/62 Strogo poverljivo

              UPUTSTVO SA NAJVIŠEG VRHA
SEKRETARU PARTISKE ĆELIJE
Nalaže se Sekretarima i najpozvanijim aktivistima da po već utvrđenim metodama izvrše agitaciju među stanovništvom da se izbegava u svakodnevnom govoru upotreba reči prasad, već se preporučuje upotreba reči GURAD za Crnu Goru i PRACI za Srbiju, to iz razloga što naš najveći DRUG ima druga koji se zove Redžendra PRASAD bliski saradnik i borac za slobodu Gandija, pa postoji realna mogućnost da se drug PRASAD uvredi.
Dalja upotreba pomenutih reči bit će sankcionisana najtežim progonima. Očekuju se najhitnije dojave o nenamernim, a pogotovu, namernim upotrebama gore navedenih reči, kako bi se najhitnije i najefikasnije izbacile iz upotrebe.
Upotrebiti utvrđene puteve veza.
CENTRALNI KOMITET SAVEZA KOMUNISTA JUGOSLAVIJE
ODELJENJE AGIT-PROPA
Sekretar: Selaković Milan sr.
Pa onda i ovaj primjer iz ARHIVE:

Br:2265/48
NAJSTROŽE POVERLJIVO SEKRETARU KOMITETA
N A R E D B A
Kanalima nulte sigurnosti (lično) kontaktirati kadrove nulte bezbedonosne linije po ćelijama. Informisati ih o situaciji i instruisati po uputstvima dobijenim putem specijalne telefonske veze o potrebi danonoćnog nadzora drugova sa spiska broj 2. Posebnu pažnju obratiti na njihove kontakte i kretanje. Pouzdano utvrditi šta govore sa najužim članovima porodice i familije. Za pribavljanja konkretnih saznanja koristiti sve dopustive i nedopustive metode i mere. Po korišćenju nedopustivih mera, uništiti sve eventualne tragove o upotrebi istih. Saznanja sa svim detaljima arhivirati i urgentno dostaviti drugu na poziciji iznad.
S. F. S. N. CENTRALNI KOMITET K. P. J.
Biro za BEZBEDNOST
SEKRETAR: Volić Nikola sr.

Ovo sam za prvinu izabra dva kartona iz ARHIVE. Potlje ću prikazat neke zanimljive kartone o raznijama temama i osobama. Ka što sam reka, ima karton za sve i svašta. Nije smjelo ništa promać budnijama očima.
U kartoteku sam nalazio pomoć vazde kad je bilo gusto i potrebito. Nijesu je drugovi džabe još odavno oformili.
Da bi se vršila selekcija kadrova ja sam izmislio način da svak ugrabi svoje mjesto, pošto je svuđ bila svojta mi, pa da se ne ljute na mene. Dadnuo sam upustvo u vidu naredbe za izgradnju kadrovske staze:
                                
                                               N A R E D B A
Naređuje se svijama opštinskim strukturama da dadnu materijalni i moralni doprinos izgradnji kadrovske staze od glamnog ulaza u Vladin Dom prema Ćikovoj Glavici u vidu podvožnjaka pomeđu Biljarde i Dvora do staroga igrališta, đe će biti veliki plac označen sa saobraćajnim i drugim znakovima od izlaza iz tunjela pa naprijed prema Glavici.
CETINJE,26.III.1981.g..
SEKRETAR
___________
(V……… M…..)
Svaki (toboš saobraćajni) znak je nosio neku funkciju. Na određeni dan kad Vladin Dom udari potonje zvono od ure popodnu,
                                
sa iste crte ispred Vladina Doma ima da poteku svi kandidati, što najbrže mogu.
Predposljednji znak je nosio mjesto presjednika opštine, a potonji Sekretara Komiteta. Ko što ugrabi, to mu pripada. Od najbližega znaka za najslabije, do najdaljega za najače.
Ja sam znava eće oni krakati doseć prvi najdalje, pa sam mu reka da mu ne pane nam da ugrabi oni potonji znak te je bio za mene. Od drugija se nijesam boja esu mi skoro svi bili brastvenici, ali on, em krakat, em onolike pršute izio. Bio je velja opasnost. Svak je stvorio svojega grobara.
Dadnuo sam direktivu da se prospe priča po Cetinju eće to bit metrov, a za one malačko pametnije, rezervar za velje kiše.
Eno i danas je to kadrovska staza. Bolju nije niko još izmislio. Što nosi prezadnji, a što zadnji znak, ne znam. Nije me ni briga. Ja sam se odužio narodu. Sad neka drugi određuju i odlučuju. Što Vladin Dom ne cuka, ni to mi nije briga, ja više ne trčim. Kada bi teško bilo pretrčat pjane i napuhate, no mi je ovako mlogo ljevše i mirnije. A, opet nijesam na liniju, pa ne znam kako se dijele položaji. Nebih stio da se zamijeram. Nije potrebito.

                      ŠTAFETA

Doklen sam bio u Komitet, ne mogu reć e je bilo ljevšija dana u moj život. Kad nijesam treba odit da grajem na kojega direktora, ili kad nijesam nikoga zva da malačko drkti predamnom, ćah čitat iz one kartoteke. I toga kajno svega se čoek zasiti. Prvo vrijeme sam ostaja i popodnu da čitam.
Valjalo je i vodit malo više računa o svojem životu, i o drugijama potrebama treba mislit. Bilo je ženmskinja da se zvekne. Da se nebi mlogo veleprda oko njih, poslužio sam se metodom koju sam pronaša u kartoteku. Nije to trajalo zadugo e me zavrnuše drugovi Slovenci. Ukidoše Štafetu. Ukinuo im Bog oči.
Nije da nijesam prova ranije. Jesam još doke sam bio u osmoljetku.
Bješe u komšiluk u Škrku jedan šofer iz okoline Dubrovnika te je vozio u Bojanu. Žena mu je bila isto iz Dalmacije. Zvala se Luce. Jednom kad je tetka Vidosava bila u bolnicu radi ženskija stvari, potlje sam sazna e je pobačala, dolazila je Luce svaki dan da pospremi kuću i da mi da da jedem. Jednom, lepira po kući i onako uz rabotu, pita me imam li đevojku. Mene me sramota u zemlju da propanem. Jedva promrsih da nemam.
– Nemaš ???
– Ne ja.
– Ajme lipi moj, ne mogu virovat. Ali me lažeš ?
– Ne, no stvarno nemam.
– Ajme, pa ti si njufer. A imaš li čim, pa ćapala među noge.
Ja prekrstio noge, nedam se, a ona me giliknu pod pazuvo, pa kad sam diga ruke gore, ona ćap.
– Ajmeee, ali si jak. Ajde da vidimo bi li umio kad već imaš čim, kad ti bude tribalo.
Jakali smo se komat, pa kad izvadi sise i kad sinuše košeti mene se prevrnu svijes, i bi – što bi. 
Odio sam potlje kra nje da me uči kad gođ bi joj muž bio na put. Ta nastava je bila mnogo ljevša no školska, pa sam potlje nauku upotrebljava kad sam nasta profesor dok sam podučava poneke učenice. Što je još važno, naučila me kako da se pazim da me koja ne zarobi.
Kad ćaše doć Štafeta, mi glamni stojimo na balkon od Granda,
                           
                           štafeta
pa s one visine, ka ono iz kotarine, gledam na oni silni narod što se tiska tamo dolje.
Kad bi mi nekoja zapala za oko, i ako je ne bi poznava, pita bi onoga do mene ko je ona. Najbolje je bilo kad bi sam znava ko je, ne bi mora da uključujem onoga te mi je reka ko je ona. Śutri dan čim dođem u Komitet obrnem na oni lijevi telefon načelnika SUPe, pa odma i bez zdravo krenem:
– Znaš li ti toga i toga ?
– Znam.
– Kami i dva leda ti znaš.
– O čemu se radi ?
– To ja tvoju rabotu treba da radim ?
– Ma ne, nego ti mene samo uputi. Sve ću ja kako rečeš, uostalo ka svaki put dosle.
– Ti, viđu, ne znaš da je on velji unutrašnji neprijatelj. Ne znaš ni što radi, ni što priča. Apsi gomna i nikome ne daj da mu se primakne doke ti ja ne rečem. Je li ti jasno, ili da ti šiljem službeno pismo?
– A od kome je riječ ?
– Ti već zaboravi od kome sam te pita.
– Ne đaole, znam, odma šiljem patrolu.
– Nijesi svatio. A đe ti je kospirancija ?
– Svaćem, svaćem.
– Kami i dva leda svaćeš, no ajde de. Oću lično da apsiš gomno !!!
– Svaćem.
– E tako te volim. Kad ti dođe ona njegova fuksa da se raspituje, pošlji je kod mene. Ja znam što ću joj reć.
– Jasno ka bijeli dan. Idem !
Kad bi zatim ona po ustaljenijama putevim došla do mene da se raspita, morala bi da čeka kra daftilografkinje komat. Kad bi je pozva unutra, metnuo bih cvikere, i reka bih joj da je stvar u fazu ispitivanja. Koliko za sad znam, izgleda da je mlogo ozbiljno, ali da je sad sve u njene ruke. Kad bi je daftilografkinja ispraćala, rekla bi joj da ne avetuje, no da lijepo postupi prema mene, pa na uho, ono po ženski: ’’Drug Sekletar ti je slab na onu rabotu’’. Ako bi se ona kai ono bajagi prenerazila daftilografkinja bi joj rekla da ne avetuje pošto ona stvar nije od sapuna pa da će se potrošit. Pušta bih je da se smisli. Nekoja bi se odma vrnula, a nekoja poslije dan dva, teke svakoja je dolazila na moju slabos. Kad bih je potrošio, uputio bih je onome te mi je kaza ko je ona, jer joj je muž u njegov resor, a ako sam je sam znava, zivnuo bih načelnika SUPe i reka mu da joj pušti onu nesreću. Zamišlja sam ga kad dođe kući iz apsa kako će da navali da razgrne paučinu. Znam kako mloge ’rade’. Ima jedna te štuca doke se onodi, a ima jedna te joj nije ravna nijedna kobila pod utovar. Ima jedna te mljašti kada ije najljvše bobone. Jedna plače ka rudinska zmija, a jedna priča ka navijena od svačemu samo ne od onođenju ….
Slovenci prvi, a za njima i ovi naši ukidoše štafetu. Kad su avetni. Ostade dan oslobođenja, ali i to se izjalovi brzo. Izmodiše da se ide u Beograd za dan oslobođenja u oficirski dom, kada su beogradske oficiruše bolje od ovija našija.

                      K R Ü G E R

Evo jedan primjer kako je lijepo, a leba mi, i teško bit onođen đe se sve odlučuje. Jedan dan dođe ozgo direktiva da uputim delegata na kongres u Beograd. Poslije kosultancija ostaše dva kandidata nekako podjednake težine. Ajde sad odluči brajko koga poslat na kongres. Mora se vodit računa ko će odit, da ne bide ka onaj te dođe pred Saveznu s kamijonom i sve prikolicom. Nije bilo sekletara iz cipancijele Jugoslavije koji me nije zva da me zbog toga zadragaje, a on se još i preo televizije fali. Kami mu u glavu. Po hiljaditi put priteče u pomoć kartoteka. Uzmem po jedan lis od oba kandidata da presudim. Pomože mi da se zvekne:
Arhiv. broj 52772.
Ime: ……….. Prezime ………
Period: 11.juni 1943.god.
Situacija: Bitka na Sutjesku.
Predmet: Lična izjava.
Prepis vjeran originalnoj pisanoj izjavi urađen od strane povjerljivog lica sa lijepim rukopisom.

Ja dolje potpisati …… ….. pod kospirantivnijem imenom Vojvoda dajem ovu izjavu komandijeru bataleona ere e tako naredijo drug Komesar…… pod kospirantivnijem imenom Sveznaući. U noć uoči bitke mene me je pozvala drugarica ane da vidim što se čini pod šator ere je unutra gorijo fenjer pa se na platno od šatora mogli viđet što se unutra radi. Drugarica Davorjanka je bila preglasna i mlogo je kliktala i skičala a mi smo netremično pratili što se događe pod šator. Sjutri dan odma po postrojavanju poče puščana a odma zatim i mitroleska pajba sa okolnije čuka tako dasmo mi bili ka u kavez pa kad je pajba malo patisala eresmo mi bili polijegali da neprijatelj nije znava ko je a ko nije pogođet pa je mene drugarica Plane povukla prema jednijama lominama. Ja sam mislijo u prvinu eje ona bila nadražena od sinoć pa pođok za njome. Šumali smo se proz one lomine kad drugarica Plane stade ka ukopata i dadnu mi znak preo usti da ćutim. Ja sam tadijer čujo da neko kakti. Drugarica Plane i ja se prišumasmo u oni pravac okle se čulo da neko kakti da pomožemo ako je neki ranjenik teke iza jednoga veljega grma ačkah jednu ćolavu glavu savijenu napriđe a u zube držaše oficijersku šapku sa zadnje strane a na ramena bjehu mu palete od suvoga žeženoga zlata.
Kad sam vidijo eje metnujo ruke ispod koljena odma sam znava što čini. Očima i obrvama sam pita drugarucu Planu što da činimo ali od onija njoizinija cvikera nijesam moga ništa zakučit. Kad oni oficijer poče da ponavlje prozazube preko one šapke genuht genuht ja sam znava eje gotov a i zabažđeloje pa zaključim da mu pozicija više nije slaba te ja iskosa poletim na njega da se nebi ogovnavijo. Obalim ga nastranu a on bješe razrogačijo oči pa mu ja sjedoh na drob a obje ruke uvatim iza šaka i položim ga savladatoga na travu. Na lijeve prsi nijesi moga bočku ubos od silnoga ordenja a na desne prsi sjaktaše pločica a na koju je pisalo oberštumpfirerlajtnant KRUGER.
Kad to viđek ja se vas oledenih a on osjeti moe stanje te poče da se propinje karlicom nebili me zbačijo. Da se spuštam malo niže nebili mu oteža nesmijem ese boim da se ne nabulam eje bijo s gaćama ispod koljena tojes gologuz a on se sve žešće i žešće propinja. Ja tadijer ležem mojijama prsima na njegove nebili ga umorijo ama on se bača sve žešće ižešće i svaki put me pomalo bača nadolje a jase pazijo da se ne nabulam, a baš sam stio, te je on malo pomalo osvaja poziciju. Pomislijo sam u tren kako bi bilo dobro da je mjesto mene drugarica Plane pa da ga ona obeznani a ja skolovrčim. Rečem drugarici Plani da ga uvati za muda i da mu ih usuče ka što ih je mene usukivala da joj ne napravim dijete kad smo se onodili. Ona naliježe na Krigera, ali ubrzo jaoknu i umiri se.
 Velji Kriger nebi bijo to štoje da nije bijo pravi oficijer ima je kondicije komat više no ja a ja sam bijo izmoren glađom i dužačkijem maršom te mi se on izmigolji iz naručja ka brcak a mene ostadoše samo njegove gete koje sam zadugo drža u naručje. Tako je sve bilo.
Smrt fašizmu sloboda narodu ………………….
– Vojvoda

Arh. br. 51169
Ime: …………. Prezime: ………….
Konspirativno ime: – Nema
Period: 11. juni 1943.god.
Predmet: Lična izjava.
Prepis vjeran originalnoj izjavi urađen od strane povjerljivog lica sa lijepim rukopisom.

Po zdogovoru sa komandirom bataljona i sa drugom Komesarom dajem sljedeću izjavu. Odma poslije zbora ujutro 11 juna 1943. godine kad je trebalo da se saopšti zapovijes počela je jaka paljba sa svija strana našega logora sa oklnije brda. Bila je i puščana i mitraljeska paljba jaka i žestoka. Komandir Peśo je povika da zalegnemo i da ne koporemo pa je paljba malo usahnula jer neprijatelj nije više moga znavat koje živ a ko mrtav. Ja sam bila legnula blizo jednoga grmena pa sam povukla druga Vojvodu da odpuzimo malo dublje u lomine zbog sigurnosti. Puzili smo komat kad začuh neke šumove. Dogovorih se sa drugom Vojvodom na prste da skrenemo na tu stranu okle se čulo nešto. Kad smo dopuzili do jednoga velikoga grmena polako smo se pridigli tada smo ugledali jednoga njemačkoga oficijera đe vrši veliku nuždu. Drug Vojvoda u jedan tren iskorači u bandu pa skoči na oficijera i obali ga. Ja sam pretrnula od raznijeh osjećanja i sokolila sam druga Vojvodu isve mozga. Bila sam zaboravila esu ratna dejstva. Oblijetala sam ih i gledauć u nebo zamišljala kako će to da izgleda kad drug Peśo i drug Komesar bidu pofaljivali druga Vojvodu i mene ispred cijeloga bataljona i kako ćese sve ratne prilike obrnut na našu bandu a tun će biti i moijeh zasluga. Drug Vojvoda mi je reknuo  da strašnoga Krigera ufatim objeručke za muda, ali ja u maglovenje jednom rukom ufatim za jedno mudo ere je bilo povelikačko ka kruška, a ne ka Vojvodi kai koštanj, a drum rukom ufatim Krigera za ono tendilo. U ono jakanje poče Kriger da me štrca po prsi.Moga je komotno ćikaru od kafe napunit. Pasala sam bila u nebo a kad se vrnuh pošto je bilo sve zatišalo imah što viđet. Kami damije drug Vojvoda sjedi sam samcit i drži stisnute uz prsi prazne gete. Nebesa se oburdaše na mene. Viđoh a i drug Vojvoda mi reče ese strašni Kriger izmigoljio i uteka. Zadugo nijesam mogla kopornut jer ode istorija kudije je naumila. Nedade da snjom mi zaupravljamo.
Ovakose sve dogodilo.
Smrt fašizmu sloboda narodu.
Stane, ……………
Eto, kad se prouče ova dva iskaza, bilo je mlogo lakše odlučit da na kongres ide drugarica Stane, a ne oni te sa kamijonom i prikolicom dođe pred skupštinu. Izjave su prepisivate da bi se mogle čitat, jer su rukopisi vrlo različiti.
Po izvještajima a i po samom podnošenju raporta drugarice Stane, sve je proteklo u najbolji red. Niđe ništa nije zabrljala. Niko je živi nije niđe oprimijetio. Isto ka da nije ni bila.
Eto primjera kako se može lijepo upotrijebit saznanje uz pomoć moćne kartoteke.

         IZ  KARTOTEKE

Kad je ono oni Joco počeo da talambasa okolo nekakvijeh stvari te tobož fale po muzeja, ja odma poteci u Komitet da viđu u kartoteku što ima od tome, pošto ne može bit da nema nešto so time u vezu. Ima sam pravo potpuno. Evo što sam naša. Da nijesam bio pažljiv, bi mi promaklo, ma me uzintrigira naslov na karton. Pisalo je krupnijema slovima

                                  KRALJIČIN ODAR.
Ja lijepo uzmem karton i tapete. Baš ono te me zanimalo.

Br.265/55
Djel.protokol.26
Arh.br.87356
Arh.dokument vjeran originalu.


Ja dolje potpisati na zahtjev druga sekletara dajem slijedeću izjavu u pisatom obliku uzpovodu preuzimanja stvari iz narodskoga muzeja prilikom posjete muzeima sa drugaricom suprugom koja je provjereni kadar iz srbije a sa kojom sam u dužoj bračnoj zajednici uz preporuku i saglasnos centralnoga komiteta pa kad je drugarica supruga oprimijetila kraljičin odar u odaju đe je dotična kraljica sprovodila noć a koji je bijo od zlata iako nam je drugarica beke uporno zborila da je to drugarica kiće dobro izglancala mesing ali joj mi nijesmo vjerovali jer me drugarica supruga obavijestila da je dotična kraljica bila mlogo zahtjevna a posebno kad je drugarica supruga oprovala odar i dvatri put drusnula,
                                       Spavaca-soba-kralja-Nikole-300x261
začajno mi je rekla da su federstramaci odlični i tada mi je rekla da bi bilo dobro da u njega mi spimo ere je dotična kraljica u njega začela onoliku đecu a mi još nemamo đece jer ja oću ali mi se neda pa dako mi se bude ćelo u taj odar pa i mi da imamo jednoga lijepoga đetića a ja sam u maglovenje pošto sam i sam isprova šuštu zamislijo kako bismo mi lijepo vaspitali toga đetića ja sa mojom partiskom jakoćom a drugarica supruga sa njojzinom snalažljivosti pa bi to izrasa jedan mlogo dobri đetić koji nebi bijo ka đetići od nekija te po budvi bucau ženama kostime i otimlju sve i svašta a niko im ništa ne čini ere se zna čiji su a naš đetić nebi bijo takvi i nebi pravijo trevevenke pa sam zato dadnuo istrunkcije upramniku da se odar spakuje i pošlje u našu vilu u Beograd sa svijama mjerama obezbijeđenja i sigurnosti i upravnik je sve to saglasijo i učinijo kako smo rekli. Toliko.
Cetinje, 12 maj 1955.godine
………………………
Evo i drugi karton po istome pitanju od strane drugoga lica.

           P R I J E S T O

Br.1175/56
Djel.protokol.104
Arh.br.120773
Arh.dokument vjeran originalu.
Prepis urađen od strane povjerljivog lica sa lijepim rukopisom.

Prilikom mog obilaska Cetinja, ja sam došao i u Biljardu da pogledam sa suprugom muzej velikana naše poezije. U momenat kad nam je pokazat prijesto Njegošev ja nijesam moga odoljet a da ne sjednem na njega, što sam i učinio.
 Njegoševa foteljaU isti tren kad sam sjeo sijevnula je munja i nestalo je struje, a odma zatim uždio je grom vrlo blizu.
U oni momenat nestanka svijetla poslije jakog udara groma u grobnoj tišini koja je nastanula poslije vriska moje drugarice, ja sam se u oni prijesto osjetio strašno prijatno i spokojno, i zaboravio sam da sam se na njega teško pripeo jer je bio mlogo visok. Duži period vremena je potrajalo u karamrak, a ja sam se nekako zajedno sa mislima srodio sa prijestolom. Vrlo mi je bilo čudnovato to što je sijevnula munja u momenat kad sam se pripeo na prijesto. Posebno sam bio uzbuđen tijem što je odma poslije toga uždio grom mlogo blizo. Svatio sam da je to neki znak koji mi je reka da sam ja vezan za taj prijesto i da on pripada samo mene. Pošto sam se konstatovao sa drugaricom, naredio sam upravniku da se prijesto lijepo umota u kartone i druge materijale, pa da se uputi specijalnijem kamijonom koji posjeduje geodezija u moju vilu u Beogradu. Dao sam i tačnu adresu za šofera, a preko telefona sam naredio poslužiteljima u vilu da sa najvećom pažnjom unesu prijesto u moju radnu sobu, i da ga nikako ne raspakivaju.
Kad sam se vrnuo u Beograd, prva mi je rabota bila da raspakujem prijesto i da prešegam noge od istoga kako bih se moga lakše penjat na njega. Kad sam prešega noge, prijesto se kolećao, pa sam malo skratio jednu nogu za koju sam sumavao da je kraća. Nijesam potrefio, pa sam malo skratio jednu drugu, ali ni ta nije bila kraća, te se prijesto i dalje kolendrcao. Ja sam potom skratio i treću nogu, ali ni tada nijesam potrefio, i tako sve u krug, dokle nijesam dospio do poprečnija kantinjela. Tada se prijesto nije više kolendrcao. Bio mi je taman da se ne penjem no da lasno sjedem ka na svaku drugu karigu. Mnogo sam se navika da u njega sjedim, i mnogo mi daje mirnoće u momente velike nevroze.
Cetinje, 4.septembar 1956.
Poslije nekoliko dana pošto se bješe mlogo zauktalo oko stvari te su ponesene iz muzeja , ja sam pozva preko telefona druga te je uzeo krevet i pitao ga za stanje i njegove namjere u vezi sa krevetom. Predočio sam mu situaciju koja je nastanula i zamolio ga da ako je mogućno vrati krevet. On se iznenađujuće oštro izgraja na mene kada sam ja obični član a ne sekletar. Reka mi je da ne dolazi u obzir da vrće krevet, jer se njegova drugarica naviknula na njega, kao da i još ima nade za njini slučaj.
Pozvao sam i druga koji je uzeo prijesto i od njega dobio oštre prekore u smislu ko sam ja i okle mi pravo da ga uznemirajem kad lijepo znam na koju je on funkciju, kao i to da mi slučajno ne pane naum da ga opet uznemirajem jer će u taj slučaj potegnuti sve veze da me smakne.
Što ću? Mlogo su veliki džoganji. Ne drkte oni predamnom. Sjetim se, pa zivnem direktora muzeja Jadova Komatovića. Dođe on kraj mene da on drkti.
– Što je ovo oko stvari iz Muzeja? Što se to oni Jovica razgraja po novina i po televizija?
– Ja, ne znam ništa.
– A, okle si ti kad si tako nevješt?
– Ne razumijem.
– Neka de. Nemo ti mene te marifetluke. Damno sam ja te škole pasa.
– Nije stvarno no ja ne znam od čemu se radi.
– Aaa, je li? Ne znaš. Ne znaš ti stvarno ništa. Ni ja ne znam kako si i osnovnu školu završio. Zvaću sad nastavnika da ga priupitam kako te propuštio iz istorije.
– Ja sam završio fakultet.
– Jesi li? A što mače glavu Bušatlijinu iz oružaonice sa kamina?
– Pa treba je tija dana da nam dođe u posjetu drug Azem.
– A, jeli? Nijesam znava. E sad vidim da ništa ne znaš. Sve te tvoje škole si ti nekako sumljivo završijo. Ako nijesi znava, Bušatlija je stolova u Skadar. Nije bio Albanac no Turčin, avetinjo avetna. Što bi se Šiftar ijedio zbog Turčina?
Kad se dobro preznoijo i sto puta premjestio sa noge na nogu, ja ga iznenadim.
– Znam štoćemo…..
– Ja sam naredan.
– Jesili?
– Jesam stoposto.
– Ovakon ćemo. Ti da hitno popišeš sve što je uzeto iz svija muzeja i doneseš pečat kod mene da napravimo za sve stvari falficikovane reverse.
– Ali druže sekletare ima mnogo esponata koji su oteti, mislim otuđeni.
– Pa što ima veze? Ima li karte – ima, imaš li pečat – imaš. Ako je potrebito tri dana ćemo pisat reverse. Esmoli se zdogovorili?
– Jesmo, no to je ogromni posa.
– A nije ogromna bruka za drugove?
– Jes, jes završićemo.
– Nećemo završit, no ćeš ti sam završit.
– Dobro, dobro. Oću li koga aganžovat?
– Eeee, ti si stvarno nedokazat. Ja tebe povjeravam posao kospirantivni , a ti oćeš da širiš mrežu. Sam ima da mi ovo odradiš e ja umijem i drukče.
Završi posa direktor da se zvekne. Sad može Jovica da talambasa kolko gođ oće. Za svaki komad imam revers. Imam ih na stotine. Sve je pokriveno. Imam I nekoliko bjanko ovjerenija reversa ako budne potrebito.
Da nebi kartoteke, osta bruka na drugove samo tolika. Jopet fala kartoteci do neba.

            RADNI S A S T A N C I

Utornikom sam bio ispraksovao da mi dolaze direktori i rukovodioci radnih organizacija da se iformišem o stanjima u kolektive. Jednoga dana dođe red na direktora ugostiteljstva. 
Za njega sam se vazde boja eće ga strefit, pošto vasdan bješe crven u lice ka paprika. Vremenom sam presta da se za to bojim, pošto je i na ulicu bio crven.
Grajem ja na njega kako se slabo radi, kako nema dobrija rezultata, kako je sve pred rasulo, a ja to neću i nemogu dozvolit. U čem je sad problem kad je na čelo sasvim drugoga rada. Sad nema probleme sa kondukterima, gumama, šoferima, gorivom …. ! Što te sad smeta, pitam ga.
– Nemam druže sekletare autoritet.
– To je tvoj problem. Ja imam. A zašto nemaš?
– Pa vazde kad sazovem radni sastanak da se zdogovorimo, oni mali Kradujević mi dobača da ćutim jer sam kormoran i da ništa ne znam.
– Da ne znaš, ne znaš, a što si kormoran?
– Što ja znam. On je lovac, a koliko ja znam kormorani su nekakve tičurine na jezero.
– One grdne jeli?
– Jes one, pa se onda svi smiju po ure i tako stalno.
– Što ga ne izbiješ ? To ti umiješ. Bio si bokser.
– Nebi se on tuka na pravila, a ja ne umijem bez na pravila. Zada mi je strah ukosti Ljubo crni kad je sudio. Nije dava nijedan nepravilni udarac, pa ja sad ne umijem bez po pravilima. Ja bi ve zato druže sekletare zamolio ako bi ste razgovarali sa njegovijem ocom. On je naš član.
– Đe jado da sa njim razgovaram. Čus sa Penjom Đura Gilova? On i dan danas ispituje stepenice vrećama sa cimentom. Staromodan je on, no ti gledaj kako znaš i umiješ da sam riješiš taj problem. Za sledeći put oću da mi dođeš sa dobrijama rezultatima. Ajde sijevaj.
Gleda me zadugo kada ne vjeruje očima, ili je može bit čeka još nešto. Jedva izide.

             IVANBEGOVAC

Četvrtkom su dolazili poneki koji su imali preporuke.
Jednoga četvrtka dođe mi zubar te je zubarov sin. Radoman. Bješe intervenisa za njega prijesjednik suda esu oni školski drugovi. Daj da viđu od čemu se radi.
– Pa evo. Ja sam nekako kupio jednu kuću u Ivanbegovu ulicu …
– Kako nekako ?
– Pa to je jedna moja tetka te živi u primorje nešto smutila čoeka sa kojim živi, pa mi je namjestila da do te kuće jeftino dođem …
– Kako smutila, kolko jeftino ?
– Ništa nije opasno. Ona je to na ženske marifetluke, a kuću sam stvarno jeftino platio. Tri hiljade dolara.
– Ohoho, nijesi ti nevješt. Kako ti to otvoreno govoriš?
– Nije samo kuća no i avlija. Ja to samo pred vama. Vi ste sekletar komiteta. Pred vama se ne smije ništa lagat i uvijat.
– Dobro, dobro, nije daje avlija nešto mala. Bješe li ono sve do školskoga zida? A u čemu je sad problem?
– Pa u tu kuću živi oni Ivanbegovac te je….
– Ivanbegovac, kra čete?
                                                
– Da da, to je onaj, pa ve Predsjednik moli ako biste mu dali saglasnos i podršku da ga on ubode u vito rebro, a ja ću Vi bit zafalan i znavat ću se odužit.
– E, ako je to sve, moeš mi slobodno pozdravit Presjednika dogovoriću se ja sa njime.
Evo mi ga Ivanbegovac na penal. Saće mi viđet on što sam sve. Zovnem Pesjednika preko onoga lijevoga telefona i rečem mu da ima odriješene ruke u vezi sa njegovijem drugom zubarom i rekoh mu da me obavijesti što je preduzeo. Presjednik mi se zafali i reče da se ne brinem ništa oko zuba.
Nije prošlo mlogo vremena kad me izazva na telefon Presjednik suda. Dobar dan druže Sekretare evo da vas obavijestim e sam preduzeo korake od onome što vam je govorio moj drug zubar, ali …..
– U čem je sad problem?
– Pa kako da vam rečem, nije baš moguće sve uradit kako bismo moj drug i ja željeli.
– A što ve sad sprečaje?
– Sudska procedura.
– Naa? A, što je s tim da mije znavat?
– Pa, postoje radnje koje se moraju odradit.
– Pa odradi ih.
– Oću ja, no to zahtijeva baš mlogo vremena.
– Dva tri dana ti je dovoljno?
– Nije ni dvije iljade dana.
– Kako? Zašto?
– Pa pozivna procedura koja može potrajati i po nekoliko mjeseca. Te oni pozvani nije na adresu po nekoliko puta, te opravda izostanak, te advokat ima prenatrpan rokovnik, te ovamo, te onamo, odoše mjeseci pa i godine. Onda se ide na pripremno ročište. Onda tu dolaze utabane staze za stalna odugovlačenja. Pa onda ročišta u nedogled. Ako ovi naši, a i svi drugi advokati išta znaju a to su marifetluci za razna odugovlačenje. Pa onda presuda, pa na nju žalbe, pa poslije presude ide drugostepeni postupak, pa sve jovo na novo, ode tu najmanje desetak godina, najrealnije, i to u najboljem slučaju. Pa pravo da vam rečem ne može se ništa brzo učinjet. Zakon je tu jasan. Ruke su mi vezate.
- Ja sam tvojemu drugu obećao da ćeš mu završit posa. Ti mi fino sad gledaj kako ćeš. Ja sam dao riječ, i drugo me ništa ne zanima. Imaš rok od tri dana da sve to završiš, a ti gledaj što ćeš i kako ćeš.
Poslije tri dana me opet zove presjednik suda i kaže mi da nijedan sudija nije stijo da prifati, ali je šef pisarnice objeručke prifatijo. Sproveo je sve zadatke i donio presudu u koris zubara. Još treba sa onijem iz pošte uredit da Ivanbegovac izgubi rok, kako se nebi odilo u Titograd na viši stepen. Tun zubar ima vezu, a on će se znavat odužit.
– Dobro, završaj to. Nije mi baš jasno kako je to pisar presudio i ostalo.
– Boško? Ada on može što niko drugi ne može. Bez brige. Ako ko bude nešto pita, ja znam što ću reć.
Ja sad za zube ne treba da se mislim, a Ivanbegovac mi lijepo dođe na penal. Na mene se ne može ijedit. Niđe se nijesam esponira.

                   B R U K A

Dođe u dan za dogovore direktor hotela. Mene se mlogo dopadala ta rabota pa mi je bilo nekako milo te je on doša. Nijesam ga ostavio da stoji, no smo posijedali u one dvije fotelje ispod slike druga Tita. Za njega je mogla doć i dobra lozovača. Riječ po riječ, pa ga pitnuh da li ima kakvijeh problema. Imam, veli, jedan problem u vezi sa sekletarom ćelije.
– Uuu, nemoj molim te, a što je u pitanje?
– Pa, kako da ti rečem? Kad smo ga izabrali za sekletara, ti znaš kad je to bilo, i kako je to bilo, on se nekako osjeća obaveznim, đe je njega kao kućnog majstora zapalo da bude sekletar partiske ćelije, pa nas je pozva na rođendan sinov da nam se oduži. Došli smo svi iz uprave i sindikata. Lijepo ne je primio, nema što. Razvili smo priču oko problema u radu, kad ga žena upita oće li da iznese “ono”. Pošto se on bješe unio u priču ka svaki sekletar, odgovori joj kratko – iznesi, misleći valjda na neku zakusku ili piće.
– I što bi?
– Ništa. Iznese ona njegova avetnica i tavaje i pjate i ožice i pirune i čaše i ….Ama sve živo sa amblemom hotela. Bruka do neba. On se zacrvenio, oće kap da ga strefi. Oni iz uprave i sindikalci se podgurkuju i kihoću. Prosto ne znam što da činim.
– Auuu, vala smo mnogo pobrkali. Ja stio da obični radnik bude malo …. a ono ispade ona narodska od govneta ništa do govneta.
– Nemoj tako, nije on loš.
– Nemoj ga branit nimalo. Nijesam dati ja iznosijo stvari iz hotela no on. No dobro sad. A što da se radi? Da ga izagnamo ne ide. Pita bi se narod zašto, i prosula bi se priča po pjaci kako je sekletar …. Ništa. Smislićemo izlaz. Bilo je i težija situacija.
Naredio sam svijama aktivistima da strogo suzbiju svaki pomen o tome slučaju. Štoću? Imam i nezgodacija u rabotu kad dospiješ u takvu situaciju.

               CRNOGORKA

Kad gođ ćah odit u Beograd, ja nijesam stio da śedim na oni dio u Moskvu đe śede uglavnom naši studenti, no sam volijo da śedim u slačarnu. To mi je osta merak od najprvijeh dana kad sam ijo one baklavice na Cetinje.
Jedan put kad sam doša nije bio niti jedan tavulin slobodan, nako jedna stolica za astal đe je śeđela jedna mlogo lijepa đevojka. Ja je kulturno pardoniram i pitam jeli slobodno. Ona trepćaše očima ka sovuljažina na jugovinu i pokaza rukom na slobodnu stolicu. 
Veli ”Si”.
Kad sam sijo, isti čas dođe konobar, a ne ka kod nas. 
Naručim tri baklave, a onu đevojku pitam oće li i ona još nešto. Veli da može dvije šampite. Doklen sam čeka porudžbinu izvadim Pobjedu da prelistam i kad sam mijenja stranu ona đevojka me pita:
- Jao, jeste li možda vi, ovaj, Crnogorac, misim?
- Ne možda no sam baš sa Cetinja.
- Jaooo i moji su roditelji Crnogorci.
– Pa i vi ste Crnogorka.
- Jaoo ni slučajno, misim.
- A što ako Bog da?
– Jaooo nemojte molim vas ne želim to nikako.
– A, okle su vam roditelji?
– Mama je iz Čekliče.
– Iz Ćeklića?
– A dal nije iz Ljubikura?
– Jao jeste, ali je to mnogo, misim, ružno. Misim.
– A tata okle je?
– Matori je iz Dadašama.
– Iz Dodoša?


– Si si , to se tako zove.
Da li je iz pizdinija vrela?
Si, tako se to zove.
– Ada ne možete bit ništa drugo do Crnogorka.
– Definitivno neću. Samo da čujete mamu i tatu kad počnu da se svađaju.
– Što im je to pa nepodijeljeno, da mi je znavat?
– Ma sve je okej, nego se stalno nešto prepiru.
– Oko čega za na?
– Nisam ja Zana, već sam Njegosava, a vi me možete zvati Neni. Baš ne volim to vrlo grubo Njegosava. Je li si da me zovete Neni? A oni to tako već odavno. Mama kaže tati da čika Vidoje nebi probao ženskog uveta da nije odnekud došla Stanka avetna, što ne zna ni kad je dan, ni kad je noć. A tata kaže mami da ju je izvadio iz one vukojebine gde se mesecima prepričavalo kad dođe poštar. I još da se tetka Gospava nije udala iako ima već šesdeset i neku, kao, neće jer neko mora kao da čuva ognjište. Jedan put kad je mama pitala, sećam se, kada će se udavati, rekla joj je tetka Gospava kao da joj je u snu došao anđeo i rekao joj da će se kao udati kad se pomokri iza kuće na ploču ali da ne poprska noge. Probala je kao, kaže, ali ne ide. Donosila je onu stolicu sa tri noge, pa se slomatala. Nosila je ruku u gips šest nedelja, pa je onda kao iznela veliku stolicu, ona je zove nekako smešno..
– Karijega?
– Si si, tako se to zove, ali je onda mnogo više prskalo, kao, za džabe je podizala jednu nogu, ona druga bi se uvek skvasila. Posle kad su bili moleri sa Cetinja da kreče, iskoristila je priliku, pa je kao odnela one molerske merdevine i što se visočije penjala, to je sve više prskalo. Nikako nije mogla kao završiti sa suvim nogama. Eto, kaže, seko nije da neću, no mi se neće. Štoću ti ja, kaže mama, kad imaš jak …..
– Burlak?
– Si si, tako se to kaže. Kad tata to “potegne”, mama mu kaže da čika Vidoju viri luk iz šupka jer je pokrajvođanin i tako u nedogled. Pa sad vi mene terajte da sam Crnogorka.
– Ada neću te ja ćerat. Što bih? Kolko znam, tvoji roditelji i nijesu članovi. Jedino bi mi bilo milo da takva lijepa đevojka bude i Crnogorka.

                SA BELVEDERA

Dođe mi jedan dan jedan drug član da mi “izbifla” svoja zapažanja. Kako svako jutro dodi iz sela na Cetinje na rabotu veli da svakodnevno vidi našega druga koji je član da dodi na Lipu zorom i śedi zagledat u daljinu. Ne kopore, niti otpozdravi kad minem kra njega. Veli:
- Svako jutro tako ja ga vidim još ozdo sa spomenja đe śedi na jedan isti kolobran ka na škanj. Doke se primim gore on ne kopore. Zdravo druže Dušane, pozdravim, a on bleji u Prokletije i ne trepće.
Jedno jutro čujem poizdalje da neko alače na stoku. Kad sam se primaka, vidim druga Stevana đe je upregnuo jednu kravicu i jedno magare u ralo i ore oni dočić podno Lipe. Gledam onu kravicu kako dakće i svaki čas može livsat. Stevooo, velju, patiši malo e ti ta jado kravica osta u brazdu. Veli mi da gleam svoj posa i da itam na rabotu, a on nastavi da tuče šibakom one crkotine. Ja poita gore, i vidim Dušana na oni njegov kolobran te mu rekok:
Pogleaj Dušane što ti kum čini od onija crkotina. Uprega onu kravicu i magare da ore, a ona kravica oće dušu da ispušti u onu brazdu. Ja mu rekok, ali me on zami da idem na rabotu. 
Dako tebe posluša, kumovi ste. 
Što? đe? đe? obaziraše se kada sam mu prekinuo najviši tvrdosan. Kad se aviza, primi se na oni kolobran te je na njega sjedio, pa zami glavu u nebesa kada oblacima zbori. Oooo nukooo…ohooo nukooo…Ispreži te crkavice zaboga, vidiš eće dušu ispuštit. Pričeka malo, evo samo što nijesu Rusi naljegli sa avionima da nam bače sve što je potrebito. Neće ti trebat da prežeš stoku, no će Rusi bačit i traktore i motike i ćureke i vile i grabulje i sve što je potrebito. Ja čekam da ugrabim koju Singericu pa da otvorim svoju radnju. 
Eno i one ovce će ti iz aviona mrkat.

           R U S I D O L A Z E

Ljeto1968. Uljegli, čuš uljegli, Rusi u Čehoslovačku. Na svaki korak, đe su barem dvojica, mijenjaju se “saznanja”. Svoje viđenje nekizi ovjeravaju esu viđeli na “talijansku” televiziju, nekijama je javio Bato iz Beograda, nekijama Joza iz Zagreba, teke svako ima svoju verziju. 
Haos – nije, pometnja – nije, ali tun je.
Ivanbegova ulica od školskoga ćoška do Bajove, i Vilsonova od velje bolničke kapije do Bajove imaju, može se reć, zajedničke avlije. Dijeli ih nekakvi plot od štapova i stare bodljikave žice. Neđe po sredini Ivanbegove živijaše baba Joke, a s one strane u Vilsonovu baba Stane.
Baba Joke bješe usukala devedeset i jednu godinu i po vas dan sjedijaše u avliju u jednu pletenu, skoro izlomljenu, fotelju u gomilu kušina.
Preko puta, u svoju avliju iz Vilsonove ulice provođaše staračko vrijeme baba Stane. Bješe, vele, od djetinjstva roma u jednu nogu. Bješe mlađa od baba Joke “komat”. Imala je osamdeset i šes. Bješe joj unuk “obezbijedio” ležaljku sa Mogrena te ležaše u nju po vas dan, ispod trešnje u lad. 
Zahuktala se svjecka situlacija. Čekau se novine kra Vuksanovića da dođu prugom na podne iz Titograda.
Baba Joke klikuje iz svega mozga:
– Staneeee. Ooo Staneeee…
Ne odazivlje se niko.
– Staneeee stala ti voda, što se ne ozoveeeeš.
– Što je jadna, nijesam na puce. Jeli ko umaro te si zakalužala isve mozga?
– Nene ni da Bog, nije niko, no esi čunula esu uljegli Rusi u Čeoslovačku jadna nebila ?
– Đaole te deri. Pa nekasu. Što ću im ja?
– Ništa Bogomi, no brižim sporaj tebe.
– A što sporaj mene?
– Oooo, a znašli jate naša ako dođu Rusi eće nas svaku …..
– Ada što ću im ja. Neka ik, oganj im ga svakojemu izgorijo, liše ovija našija. Śedi oli?
– Ooo, osvijesti se avetnice avetna. Nije mene sporaj mene, no mi je sporaj tebe, grom te sažega.
– Što sad zbog mene, da mi je znat? Što li se smiješ? Kano da jedva čekaš. Ja mnim ećeš preć da sjediš sa ulice pa da po vas dan prežiš pud vatrogasne da vidiš kad će naljeć.
– Ja ti rekoh e brižim sporaj tebe e ne znam jate naša ka će te i nać kako ćeš ig izdržat na tu tvoju krivu nogu.
                                             









Нема коментара:

Постави коментар